Kopenhagen je najbolji primjer za bicikle. Oni su prikladno integrirali bicikle u prometni sustav. Mislim da su odvojene biciklističke staze jedna od glavnih značajki jer se ljudi osjećaju sigurnima. Gdje god se kretali, imate osjećaj jednog humanog grada. Ljudima je ovdje vožnja biciklom dio svakodnevice i to je čudesno. Biciklom po Kopenhagenu kroz oči Sjeverne Amerike. U lipnju 2010., tisuću zagovornika biciklizma, vladinih dužnosnika i prometnih stručnjaka iz cijelog svijeta sastali su se u Kopenhagenu na konferenciji Velo-City Global. Činjenica da je ovdje otprilike stotinu ljudi iz Sjeverne Amerike (SAD i Kanada) je razlog za optimizam jer jedna od stvari koja nam je nedostajala u SAD-u je dokaz da tako nešto zaista funkcionira u praksi. Dosad smo samo pretpostavljali što se zbiva u Kopenhagenu i govorili da je Kopenhagen ovo ili ono, ali dok ovo zaista ne vidite i osjetite to sami dok se vozite ulicama Kopenhagena u gužvi, teško je povjerovati. Oni su kreirali sustav u kojem je svaka cesta prilagođena kretanju bicikala. Neke su ulice mirne na kojima se bicikli voze slobodno. Na nekima su označene biciklističke trake, ali najčešće su prisutne biciklističke staze. To su staze koje su povišene svega nekoliko centimetara u odnosu na kolnik i s malim rubnjakom, no to čini ogromnu razliku. Oni su napravili sigurnu infrastrukturu, udobnu infrastrukturu koja prihvaća sve ljude, bez obzira na vještinu. U upotrebi je mnogo teretnih bicikala, koji se često kreću sporije, roditelji koji voze jedno, dvoje ili čak troje djece u teretnim biciklima i to sporo kretanje nije samo prihvaćeno, nego i odobravano. Mnogo puta dok se vozite biciklom u SAD-u, osjećate se skoro kao odmetnik, trudite se pronaći svoj mali vlastiti prostor, dok se ovdje u Kopenhagenu osjećate kao da je ispred vas postavljen crveni tepih. U američkim gradovima, kada dođete do jako prometnih ulica, tada postanete napeti i gledate kako ćete proći križanje. Kada dođete na prometnu ulicu u Kopenhagenu, znate da ćete naći biciklističku stazu i da će to biti brza ruta i da ćete biti tamo gdje želite u pet minuta. Koja razlika u odnosu na sva druga mjesta u kojima sam dosad bio! Najprometnija biciklistička ulica u Kopenhagenu Sviđaju mi se brojači pored ceste, daje vam osjećaj da zaista trebate biti na cesti i da je u redu biti na cesti. Ne osjećate da će vam netko reći da se maknete s puta. Stojim ovdje u Kopenhagenu na ulici Nørrebrogade. To je najprometnija biciklistička ulica u Kopenhagenu. Prošle smo godine ovdje postavili ovaj uređaj koji mjeri broj biciklista. Dnevno ovom ulicom prođe oko 36.000 biciklista. Stajati i gledati nekoliko stotina biciklista kako prolaze kroz križanje i onda shvatite da na idućem križanju novih nekoliko stotina prođe iz drugog smjera - to je fenomenalno iskustvo. Sinoć smo prošli smo pored brojača i ja sam bila 10 361. biciklist. To je čudesno! Vrlo je ohrabrujuće vidjeti što je moguće napraviti. U Kopenhagenu je bicikl glavno prijevozno sredstvo, svi se voze, bez obzira na status, godine ili spol. To znači da je prosječni biciklist poprilično opuštena osoba. Žene i djeca na biciklima Čula sam od nekih građana da 55% žena voze bicikl u gradu, što je impresivno i osjećate da je to tako. Mislim da su odvojene biciklističke staze jedna od glavnih značajki jer se ljudi osjećaju sigurnima. I male brzine auta također daju ljudima osjećaj sigurnosti kada se voze s djecom. Često vidite te trokolice s djecom. U teretnim biciklima djeca su ispred vas i možete staviti namirnice iz dućana i koristite ga kao uslužno vozilo u obavljanju svakodnevnih poslova. Zašto se ne biste vozili, zašto se žene ne bi vozili sa svojom djecom? Ovdje se to čini tako praktičnim i tako očitim. Vidite žene kako nose suknje, haljine i visoke pete i slobodno se voze okolo. One se očito osjećaju dovoljno sigurno voziti svoju djecu na biciklu. Jedna od stvari koje sam primjetio ovdje je mnogo malih dječjih bicikala. Četverogodišnja djeca se voze pravocrtno i vrlo vješto, bolje od mnogih odraslih Amerikanaca. Djeca imaju obuku u školama u 3. razredu pa onda opet u 9. razredu, polažu ispit vještine i poznavanja prometnih pravila. Moj sin koji sada ima 8 godina se vozio sa mnom u vrtić kada je imao 3,5 godine, sa pomoćnim kotačima. Jednostavno je tako! Morate naučiti voziti bicikl! To je vrlo praktično rješenje i djeca trebaju rano početi voziti kako bi se mogli kretati gradom. Obazrivi vozači Vozači su "upitomljeni", to je moj izraz. Oni paze prije skretanja. Na mnogim križanjima koje sam vidio, auto koji želi skrenuti desno strpljivo čeka dok 4, 5, 6 bicikala ne prođu i tek kad svi prođu onda skrenu. Vozači su naučeni na ophođenje s biciklistima i čak i kada biste maknuli svu infrastrukturu i dalje biste se osjećali vrlo sigurno. Edukacija vozača je jedna od komponenti, ali brzine su više-manje niske i to je ono što ljude čini naviknutim na bicikliste općenito. Vi vjerujete vozaču na jedan poseban način jer taj vozač također ima bicikl kod kuće. I on je bio na biciklističkoj stazi kada je imao 5 godina, tako da se međusobno dobro razumijemo jer smo svi biciklisti. Što više ljudi biciklira, vozači su više naučeni i sve postaje sigurnije. "Sigurnost je u količini". Mi smo odgojeni uz ovo. Nisam o ovome razmišljala sve dok nisam otišla u New York. Tada sam postala svjesna onoga što činimo ovdje u Kopenhagenu gdje je bicikliranje dio života. Prikladno, udobno i prihvaćeno Niti u jednom trenu nisam trebala pogledati prema dolje. Rampe su na svakom stepeništu, mjesta za parkirati bicikl su posvuda. Divno! Prisutan je taj nevjerojatan osjećaj slobode. Možete se dovesti do vašeg apartmana, dućana ili restorana, ubacite ključ u jednostavnu bravu, zaključate i odšećete. Bez omatanja s lancima oko drveta ili stupa. To čini i kraća putovanja biciklima mogućima i pogodnima. Impresivno je vidjeti posebnu infrastrukturu, posebno tretiranje u prometu, male džepove za skretanje, prometnu signalizaciju... Ovdje imamo i "zeleni val" koji je prilagođen brzini bicikala. Npr. imamo "zeleni val" koji je prilagođen brzini bicikla, umjesto brzini auta. Na taj način, ako vozite 20 km/h, možete proći 14 semafora bez stajanja. Za vrijeme građevinskih radova, uvijek se postavljaju privremene asfaltne rampe pa čak i kada radovi traju samo pola dana ili nekoliko sati, nikada nećete naići na rubnjak bez napravljenog prijelaza. Ono je Danski parlament gdje ja radim. Jedna od naših većih pobjeda posljednih godina je bilo ukidanje 10-15 parkirnih mjesta koji su pretvoreni u parkiralište za bicikle. Svako jutro možete vidjeti parlamentarce i druge koji ovdje rade kako dolaze biciklom i parkiraju ga ispred parlamenta. Ovo je najljepši biciklistički grad na svijetu! Što nam donosi budućnost? U SAD-u je prisutan osjećaj da je biciklist stranac, da to nije osoba poput mene, dok ovdje u Kopenhagenu je očito da je biciklist samo osoba poput mene koja koristi drugačiji način prijevoza. Kopenhagen je dosegao točku u kojoj je bicikliranje postalo jeftinije, lakše, brže, čak možda i sigurnije nego li drugi vidovi prijevoza u gradu i zato ljudi jednostavno voze bicikle. Mislim da ako uspijemo učiniti naše ulice sigurnima i udobnima za majke i roditelje koji voze svoju djecu, mislim da ćemo biti uspješni. Biciklističke trake su dobre za zagrižene i entuzijastične bicikliste, ali za sljedeći veliki dio populacije to neće biti dovoljno. Moramo naći način da omogućimo biciklistima prostor koji je udoban, privlačan i koji je siguran. Još uvijek to nemamo. Zato moramo krenuti u tom pravcu, zajedno s promocijom i edukacijom. Ovo možemo postići relativno lako i jeftino u gotovo svakom gradu SAD-a. Jedino što trebamo za to je volja i politička odlučnost da malo stisnemo aute. Mi volimo reći, kako bismo umirili ljude, kako ni Kopenhagen nije to napravio preko noći, nego im je trebalo 40 godina da postignu ovo što su postigli. Mi nemamo taj luksuz čekati toliko mnogo vremena da dostignemo Kopenhagen, moramo to učiniti mnogo brže. Fantastično je biti u gradu gdje svako jutro kada se probudite imate osjećaj da je grad još malo bolji nego što je bio jučer. Izvanredno je imati takav osjećaj kroz 40 ili 50 godina, svako jutro, a to je slučaj u Kopenhagenu.