Važni tekstovi antičkog svijeta nisu do nas stigli u svom izvornom obliku. Opstali su zato što su ih srednjovjekovni pisari kopirali i kopirali i kopirali. Tako je i s Arhimedom, velikim grčkim matematičarem. Sve što o Arhimedu kao matematičaru znamo znamo zbog samo tri knjige, koje se nazivaju A, B i C. A je izgubio talijanski humanist 1564. godine. A za B se zadnji put čulo u Papinskoj knjižnici oko 160 kilometara sjeverno od Rima u Viterbu 1311. godine. Kodeks C otkriven je tek 1906. godine, a na moj je stol u Baltimoreu stigao 19. siječnja 1999. Ovo je Kodeks C. Kodeks C zapravo je skriven u ovoj knjizi. On je zakopano blago. Jer ova je knjiga zapravo molitvenik. Dovršio ju je tip po imenu Johannes Myrones 14. travnja 1229. godine. Za izradu svog molitvenika upotrijebio je pergament. No nije upotrijebio novi pergament, već pergament recikliran od ranijih rukopisa, kojih je bilo sedam. A Arhimedov Kodeks C bio je samo jedan od tih sedam. Rastavio je Arhimedov rukopis i ostalih sedam rukopisa. Izbrisao je sve njihove tekstove, zatim je stranice razrezao po sredini, izmiješao ih preokrenuo za 90 stupnjeva i pisao molitve povrh tih knjiga. U osnovi je tih sedam rukopisa nestalo na 700 godina i imamo molitvenik. Molitvenik je otkrio ovaj tip, Johan Ludvig Heiberg, 1906. godine. Koristeći samo povećalo prepisao je onoliko teksta koliko je mogao. Riječ je o tome da je pronašao dva teksta u ovom rukopisu koja su bila jedinstvena. Uopće se nije radilo o A i B; riječ je bila o posve novim Arhimedovim tekstovima, nazvanim "Metoda" i "Stomachion". Rukopis je postao svjetski slavan. Do sad bi trebalo biti jasno da je ova knjiga u lošem stanju. Stanje joj se pogoršalo tijekom 20. stoljeća nakon što ju je Heiberg vidio. Preko nje su slikane krivotvorine, i plijesan ju je jako oštetila. Ova knjiga ispunjava definiciju otpisanog. To je takav tip knjige za kakav biste smatrali da bi trebao biti u nekoj instituciji. No ona se ne nalazi u nekoj instituciji, kupio ju je privatni vlasnik 1998. godine. Zašto ju je kupio? Zato što je krhko želio učiniti sigurnim. Želio je jedinstveno učiniti svuda prisutnim. Želio je skupo učiniti besplatnim. I želio je to učiniti kao stvar principa. Jer neće mnogo ljudi uistinu čitati Arhimeda na starogrčkom, no trebali bi dobiti priliku učiniti to. Zato je oko sebe okupio prijatelje Arhimeda i obećao platiti sav izvršen rad. Bio je to skup posao, no ne toliko koliko biste pomislili jer ti ljudi nisu došli zbog novca, već zbog Arhimeda. Došli su iz različitih područja. Došli su iz fizike elementarnih čestica, došli su iz klasične filologije, došli su iz konzervacije knjiga, došli su iz antičke matematike, došli su iz upravljanja podacima, došli su iz znanstvenog oslikavanja i upravljanja programima. I svi su se okupili kako bi radili na ovom rukopisu. Prvi je problem bila konzervacija. Morali smo se nositi s ovakvim stvarima: Na hrptu knjige bilo je ljepila. Ako pozorno promotrite ovu fotografiju, njezina je donja polovica prilično smeđa. To je ljepilo za drvo. Ako ste konzervator, ovo ljepilo možete prilično lako skinuti. Gornju polovicu čini Elmerovo ljepilo za drvo. To je emulzija polivinil acetata koja se, kad se jednom osuši, ne otapa u vodi. I mnogo je čvršća od pergamenta na kojem je pisana. I tako smo, prije no što smo mogli započeti s oslikavanjem Arhimeda, morali rastaviti knjigu. Za to nam je trebalo četiri godine. Ovo je rijetka fotografija nas u akciji, dame i gospodo. (Smijeh) Uz to smo se morali riješiti svog voska, jer je ovo korišteno u službi liturgije Grčke pravoslavne crkve, a oni su koristili vosak za svijeće. A vosak za svijeće je bio prljav i nismo mogli oslikavati kroz njega. Morali smo jako pažljivo mehanički sastrugati sav vosak. Teško je točno vam reći koliko je loše stanje ove knjige no vrlo često se mrvila. Inače se ne biste brinuli zbog mrvica kod knjige no ovi bi komadići mogli sadržavati jedinstven Arhimedov tekst. Dakle, sićušne smo fragmente doista uspjeli vratiti na njihovo pravo mjesto. Nakon što smo to učinili, počeli smo oslikavati rukopis. Oslikali smo rukopis s 14 različitih svjetlosnih frekvencija. Zato što kad nešto pogledate u različitim svjetlosnim frekvencijama, vidite različite stvari. Ovo je slika stranice oslikane u 14 različitih svjetlosnih frekvencija. No ni jedna od njih nije funkcionirala. Stoga smo slike obradili zajedno i stavili dvije slike na jedan prazan zaslon. Ovo su dvije različite slike Arhimedova rukopisa. Slika s lijeve strane normalna je infracrvena slika. Slika zdesna ultraljubičasta je slika. I na slici zdesna mogli biste vidjeti nešto od Arhimedovih zapisa. Ako ih spojite zajedno u jedno digitalno platno, pergament je na obje slike svijetao i ispada svijetao. Molitvenik je na obje slike taman i ispada taman. Arhimedov je tekst na jednoj slici taman, a na drugoj svijetao. I ispast će taman, ali crven i onda ga možete prilično jasno čitati. Ovako to izgleda. Ovo je slika prije i poslije, no ne čitate sliku ovako na zaslonu. Zumirate i zumirate pa zatim još zumirate i zumirate i sada je možete čitati. (Pljesak) Ako dvije iste slike obradite na različite načine, možete se riješiti teksta molitvenika. To je jako važno, jer dijagrami u rukopisu jedinstven su izvor za dijagrame koje je Arhimed crtao u pijesku u četvrtom stoljeću prije Krista. I eto, mogu vam ih pokazati. Pomoću ovakvog oslikavanja - ovakvog oslikavanja pomoću infracrvene, ultraljubičaste, nevidljive svjetlosti - nikad nećemo moći oslikavati kroz pozlaćene krivotvorine. Kako smo to kanili učiniti? Pa, uzeli smo rukopis i odlučili ga oslikati pomoću rendgenskog fluorescentnog oslikavanja. Rendgenska zraka stiže na dijagram slijeva i izbacuje elektron iz unutrašnje ljuske atoma. Taj elektron nestaje. Dok on nestaje, elektron iz udaljenije vanjske ljuske uskače i zauzima njegovo mjesto. A kad preuzme njegovo mjesto ispušta elektromagnetsko zračenje. Ispušta rendgensku zraku. Ta je rendgenska zraka specifična po svojoj valnoj dužini prema atomu koji pogađa. Ono što smo zapravo htjeli dobiti bilo je željezo. Zato što je tinta pisana željezom. I ako bismo mogli mapirati mjesto gdje ta rendgenska zraka izlazi i odakle dolazi, mogli bismo mapirati svo željezo na stranici, i zatim bismo teoretski mogli čitati sliku. Problem je što vam treba jako snažan izvor svjetlosti da biste to mogli učiniti. Tako da smo ga odnijeli u Laboratorij sinkrotronskog zračenja na Stanfordu u Kaliforniji, što je čestični akcelerator. Elektroni kruže na jednu stranu, pozitroni na drugu. Susreću se u sredini, i stvaraju subatomske čestice poput čarobnih kvarkova ili tau leptona. Nismo doista kanili staviti Arhimeda u tu zraku. No kako elektroni kruže brzinom svjetlosti, oni ispuštaju rendgenske zrake. To je najsnažniji izvor svjetlosti u Sunčevu sustavu. To se naziva sinkrotronskim zračenjem i obično se koristi da bi se nešto gledalo, poput bjelančevina i tome sličnog. No mi smo željeli gledati atome, atome željeza, da bismo mogli čitati stranicu prije i poslije. I gle čuda, otkrili smo da to možemo učiniti. Bilo je potrebno oko 17 minuta da bi se obradila jedna jedina stranica. Što smo dakle otkrili? Pa, jedan od jedinstvenih tekstova u Arhimedovu rukopisu naziva se "Stomachion". On nije postojao u Kodeksima A i B. Znali smo da on sadrži ovaj kvadrat. To je savršen kvadrat, i podijeljen je na 14 djelića. No nitko nije znao što je Arhimed radio s tih 14 djelića. Sad mislimo da znamo. Pokušavao je shvatiti na koliko je načina moguće rekombinirati tih 14 djelića i još uvijek dobiti savršeni kvadrat. Želi li itko pogađati odgovor? Riječ je o 17.152 podijeljenih na 536 porodica. Pritom je važno to da je riječ o najranijem proučavanju matematičke kombinatorike. A kombinatorika je čudesna i zanimljiva grana matematike. No ono što doista zapanjuje kod ovog rukopisa jest to da smo razgledali ostale rukopise koje je izrađivač palimpsesta izradio, od kojih je pisar načinio svoju knjigu, i jedan je od njih bio rukopis koji je sadržavao Hiperidov tekst. Hiperid je bio atenski govornik iz četvrtog stoljeća prije Krista. Bio je Demostenov izravni suvremenik. I 338. pr. Kr. on i Demosten su zajednički odlučili da se žele suprotstaviti vojnoj moći Filipa Makedonskog. I tako su Atena i Teba započele borbu protiv Filipa Makedonskog. Bila je to loša ideja jer je Filip Makedonski imao sina zvanog Aleksandar Veliki i izgubili su bitku kod Heroneje. Aleksandar Veliki zatim je osvojio tada poznati svijet, a Hiperid se našao optužen za izdaju. Ovo je govor koji je održao na suđenju i to je odličan govor: "Najbolje je od svega", kaže on, "pobijediti. No ako ne možeš pobijediti, tada bi se trebao boriti za plemenit cilj, jer u tom će te se slučaju sjećati. Imajte na umu Spartance. Ostvarili su bezbrojne pobjede, no nitko se ne sjeća koje su jer za sve su se borili iz sebičnih razloga. Jedina bitka u kojoj su se Spartanci borili, a koje se svi sjećaju jest bitka kod Termopila gdje su poklani do posljednjeg čovjeka, no gdje su se borili za slobodu Grčke." Bio je to tako dobar govor da su ga atenski sudovi oslobodili. Živio je još 10 godina, kada ga je sustigla makedonska frakcija. Odrezali su mu jezik kao ismijavanje njegova govorništva i nitko ne zna što su učinili s njegovim tijelom. Tako da je ovo otkriće izgubljenog glasa iz antike, koji nam se obraća, ne iz groba, jer njegov grob ne postoji, nego s atenskih sudova. Sada bih trebao reći da inače kad proučavate srednjovjekovne rukopise koji su sastrugani ne pronalazite jedinstvene tekstove. Tako da je pronalazak dvaju njih u jednome rukopisu doista značajan. No pronalazak triju takvih tekstova je totalno čudan. A mi smo pronašli tri. Aristotelove "Kategorije" jedan su od temeljnih tekstova zapadne filozofije. Pronašli smo komentare na njega iz trećeg stoljeća naše ere čiji je autori su možda Galen, a vjerojatno Porfirije. Svi ti podaci koje smo prikupili, sve slike, sve neobrađene slike, svi prijepisi koje smo načinili i tome slično stavljeni su na internet pod licencom Creative Commons da ih može koristiti bilo tko za bilo koju komercijalnu svrhu. (Pljesak) Zašto je to vlasnik rukopisa učinio? Učinio je to jer razumije podatke jednako dobro kao i knjige. Što se tiče knjiga, ako želite osigurati njihovu dugotrajnu upotrebljivost, morate ih sakriti u ormare i dopustiti vrlo malom broju ljudi da ih gleda. Što se tiče podataka, ako želite da oni prežive, morate ih objaviti i pobrinuti se da ih svi imaju, uz što je manje moguće kontrole nad podacima. On je učinio upravo to. Institucije bi trebale učiti iz toga. Jer u ovom trenutku institucije ograničavaju svoje podatke pomoću ograničenja autorskih prava i tome sličnog. Ako želite proučavati srednjovjekovne rukopise na internetu, u ovom trenutku morate otići na stranicu neke Nacionalne knjižnice ili stranicu neke Sveučilišne knjižnice, što je manje-više najdosadniji način na koji se možete baviti digitalnim podacima. Zapravo ih želite sve skupiti zajedno. Jer buduću mrežu drevnih rukopisa za budućnost neće izgraditi institucije. Izgradit će je korisnici, ljudi koji prikupljaju te podatke, ljudi koji žele skupiti sve vrste karata odakle god dolazile, sve vrste srednjovjekovnih romanci, odakle god dolazile, ljudi koji žele biti kustosi vlastite veličanstvene selekcije prekrasnih stvari. To je budućnost interneta. To je privlačna i prekrasna budućnost, kad bismo je samo mogli ostvariti. Mi u Walters Art Museuma slijedili smo ovaj primjer i postavili sve naše rukopise na internet da bi ljudi mogli uživati u njima - sve neobrađene podatke, sve opise, sve metapodatke, pod licencom Creative Commons. Walters Art Museum je maleni muzej i ima prekrasne rukopise, no podaci su fantastični. Rezultat je toga to da ako sada izvršite pretragu slika na Googleu i utipkate, na primjer, "Iluminirani rukopis Kur'ana", 24 od 28 slika koje ćete pronaći doći će iz moje institucije. (Pljesak) Razmislimo o tome na trenutak. Što institucija time dobiva? Institucija time dobiva mnogo toga. Možete govoriti o humanističkim znanostima i tome sličnom, no razgovarajmo o sebičnim stvarima. Jer institucija time doista dobiva ovo: zašto ljudi idu u Louvre? Idu vidjeti Mona Lisu. Zašto idu vidjeti Mona Lisu? Zato što već znaju kako ona izgleda. A znaju kako ona izgleda zato što su posvuda vidjeli njezine slike. Uopće nema potrebe za tim ograničenjima. Mislim da bi institucije trebale ustati i objaviti sve svoje podatke pod neograničenim licencama, i svi bi od toga imali velike koristi. Zašto ne bismo svima dopustili pristup tim podacima da budu kustosti vlastite kolekcije drevnog znanja i čudesnih i predivnih stvari te time povećali ljepotu i kulturnu važnost interneta? Doista vam mnogo hvala. (Pljesak)