Danas ću pričati o tome kako štedeti više,
ali ne danas, sutra.
Pričaću o "Uštedite više sutra".
Reč je o programu koji smo Ričard Taler,
sa Univerziteta u Čikagu, i ja
osmislili pre nekih 15 godina.
Program je, na neki način,
primer bihejviorističkih finansija
na steroidima --
kako zaista iskoristiti bihejviorističke finansije.
Možda ćete se zapitati, šta su bihejviorističke finansije?
Zato razmislimo kako upravljamo svojim novcem.
Počnimo od hipoteka.
To je prilično bliska tema,
barem u SAD.
Mnogi ljudi kupuju
najveću kuću koju mogu da priušte,
pa čak i malo veću od toga.
I potom moraju da ponište ugovor.
A onda krive banke,
kao zlikovce koji su im dali te hipoteke.
Takođe, razmislimo o tome
kako upravljamo rizicima --
na primer, investiranje na berzi.
Pre dve, tri, četri godine,
tržišta su dobro funkcionisala
Bili smo hazarderi, naravno.
Potom su akcije prestale da rastu,
a mi smo mislili: "Oho.
Ovi gubici, emotivno, deluju
veoma različito
od onoga kako smo mislili o tome
kada je berza bila uspešna."
Znači da najverovatnije ne obavljamo odličan posao
kada je preuzimanje rizika u pitanju.
Koliko od vas ima iPhone?
Bilo ko? Divno.
Kladio bih se da mnogo više vas
osigurava vaš iPhone --
implicitno kupujete osiguranje time što imate produženu garanciju.
Šta ako izgubite svoj iPhone?
Šta ako vam se to desi?
Koliko vas ima decu?
Bilo ko?
Držite ruke gore
ako imate zadovoljavajuće životno osiguranje.
Vidim mnogo ruku koje se spuštaju.
Predvideo bih,
ukoliko ste reprezentativni uzorak,
da mnogo više vas
osigurava svoj iPhone nego svoj život,
čak iako imate decu.
Ne ide nam baš najbolje kada je u pitanju osiguranje.
Prosečno američko domaćinstvo
troši 1 000 dolara godišnje
na lutriju.
Znam da to zvuči suludo.
Koliko vas godišnje troši hiljadu dolara na lutriju?
Niko.
To nam govori da ljudi koji nisu u ovoj prostoriji
troše više od hiljadu
kako bi podigli prosek do hiljadu.
Ljudi sa niskim primanjima
troše mnogo više od hiljadu na lutriju.
Kuda nas to vodi?
Ne obavljamo dobar posao upravljanja novcem.
Bihejviorističke finansije su kombinacija
psihologije i ekonomije,
koja pokušava da shvati
novčane greške koje ljudi čine.
Mogu ostati ovde tokom
12 minuta i 53 sekunde koliko mi je preostalo
i ismevati silne načine
kojima upravljamo novcem,
na kraju ćete pitati: "Kako možemo pomoći ljudima?"
Na to želim da se usredsredim danas.
Kako uzeti razumevanje
novčanih grešaka koje ljudi čine,
i potom promeniti bihejviorističke izazove
u bihejvioristička rešenja?
Danas ću govoriti o
"Uštedeti više sutra".
Želim da pričam
o štednji.
Na ekranu imamo
reprezentativni uzorak
od 100 Amerikanaca.
Razmotrićemo njihove načine štednje.
Prvo što se primećuje,
je da polovina njih
uopšte nema pristup
penzijskom fondu.
Ne mogu s lakoćom štedeti.
Nemaju mogućnost da im novac od plate ide
u penzijski fond
pre nego što ga vide,
pre nego što ga uzmu u ruke.
Šta je sa preostalom polovinom?
Neki od njih biraju da ne štede.
Jednostavno su suviše lenji.
Nikada se ne potrude da se prijave na komplikovan vebsajt
i učine 17 klikova za pristup penzionom fondu.
A potom moraju odlučiti kako će investirati
u svoja 52 izbora,
a nikada nisu čuli za fondove tržišta novca.
Osete se nemoćnima pa se ne priključe.
Koliko ljudi na kraju štedi sa penzionim fondom?
Jedna trećina Amerikanaca.
Dve trećine ne štedi trenutno.
Da li dovoljno štede?
Izbacite one
koji kažu da premalo štede.
Jedan u 10
štedi dovoljno.
Devet od 10
ili ne mogu štedeti putem penzionog fonda,
odluče da ne štede -- ili ne odluče --
ili štede premalo.
Mislimo da imamo problem
prevelike štednje.
Hajde da to razmotrimo.
Imamo osobu --
zapravo ćemo tu osobu prepoloviti
jer predstavlja manje od 1 procenta.
Grubo, pola procenta Amerkinaca
smatra da štedi previše.
Šta ćemo uraditi po tom pitanju?
Zapravo na to se želim fokusirati.
Moramo razumeti
zašto ljudi ne štede,
kako bismo možda mogli pretvoriti
bihejviorističke izazove
u bihejvioristička rešenja
i videti koliko moćna mogu biti.
Dozvolite da skrenem s teme na kratko
dok budemo identifikovali probleme,
izazove, bihejviorističke izazove,
koji sprečavaju ljude da štede.
Skrenuću tako što ću pričati o bananama i čokoladi.
Pretpostavimo da imamo još jedan TED događaj sledeće nedelje.
I tokom pauze
ima zakuska
i možete da birate banane ili čokoladu.
Koliko vas misli da bi volelo da pojede banane
tokom ovog hipotetičkog TED događaja?
Ko bi uzeo banane?
Divno.
Naučno mogu predvideti
da će 74% vas odabrati banane.
Uostalom to je predvidela jedna divna studija.
Potom odbrojavamo dane
i vidimo šta su ljudi stvarno pojeli.
Isti ljudi koji su sebe videli
kako jedu banane
na kraju su jeli čokolade
sedmicu kasnije.
Samokontrola
nije problem u budućnosti.
Ona je samo problem sada
kada je čokolada pored nas.
Kakve veze sa vremenom i štednjom
ima ovaj problem trenutnog zadovoljavanja?
Ili kako to neki ekonomisti nazivaju, sadašnja pristrasnost.
Mislimo o štednji. Znamo da bi trebalo da štedimo.
Znamo da ćemo štedeti sledeće godine, ali danas trošimo.
Božić je na vidiku,
što ne bismo kupili gomilu poklona za svakoga koga poznajemo.
Ovaj problem trenutne pristrasnosti
nas tera da mislimo o štednji,
dok na kraju ipak sve potrošimo.
Sada ću govoriti
o još jednoj bihejvioristčkoj prepreci štednji
koja ima veze sa inertnošću.
Ali opet, mala digresija
na temu doniranja organa.
Divna studija koja poredi različite države.
Uporedićemo dve slične države,
Nemačku i Austriju.
U Nemačkoj,
ako želite da donirate svoje organe --
sačuvaj bože da vam se nešto
jako loše desi --
pri dobijanju vozačke dozvole ili lične karte,
štriklirate kvadratić koji kaže:
"Želim da doniram svoje organe."
Malo njih voli da štriklira kvadratiće.
Potreban je trud. Morate da mislite.
Dvanaest posto to čini.
Austrija, susedna država,
pomalo slična, pomalo različita.
U čemu je razlika?
I dalje imate izbor.
Vi odlučujete
da li želite da donirate svoje organe.
Ali pri dobijanju vozačke dozvole,
štriklirate kvadratić
ukoliko ne želite da donirate organe.
Niko ne štriklira kvadratiće.
To je nekako previše truda.
Jedan posto štriklira. Ostali ne urade ništa.
Nečinjenje je veoma uobičajeno.
Malo ljudi štriklira kvadrate.
Kakve su implikacije
po spasavanje života
i imanje organa na raspolaganju?
U Nemačkoj, 12 posto štriklira kvadrate.
Dvanaest posto su donatori organa.
Veliki nedostatak organa,
sačuvaj bože da vam jedan zatreba.
U Austriji, niko ne štriklira kvadrat.
Stoga, 99 posto ljudi
su donatori organa.
Inercija, nedostatak radnje.
Šta je standardna podešenost
ukoliko ljudi ne čine ništa,
ukoliko odugovlače, ukoliko ne štrikliraju kvadratiće?
Veoma moćno.
Govorićemo o tome
šta dešava kada su ljudi preplavljeni i uplašeni
pravljenjem svojih penzionih izbora.
Da li ih automatski naterati da se priključe fondovima
ili ih izostaviti?
U većini penzionih fondova,
ukoliko ljudi ništa ne rade,
znači da ne štede za penziju,
ukoliko ne štrikliraju kvadrat.
A štrikliranje zahteva trud.
Pričali smo o par bihejviorističkih izazova.
Još jedan izazov pre nego što izazove pretvorimo u rešenja,
ima veze sa majmunima i jabukama.
Ne, ne, ne, ovo je stvarno istraživanje
i ima puno veze sa bihejviorističkom ekonomijom.
Jedna grupa majmuna dobije jabuku, prilično su srećni.
Druga grupa dobije dve jabuke, jedna im se oduzima.
I dalje imaju jednu jabuku.
Jako su besni.
Zašto ste nam uzeli jabuku?
Ovo je pojam averzije prema gubitku.
Mrzimo da gubimo stvari,
čak i kad to ne podrazumeva mnogo rizika.
Mrzeli biste da odete do bankomata,
izvadite 100 dolara
i shvatite da ste izgubili jednu novčanicu od 20 dolara.
To je veoma bolno,
iako ništa ne znači.
Tih 20 dolara su mogli biti ručak s nogu.
Pojam averzije prema gubitku
proradi i kada je reč o štednji,
jer ljudi, mentalno
emotivno i intuitivno
smatraju štednju gubitkom
jer moraju da smanje potrošnju.
Pričali smo o
raznim vrstama bihejviorističkih izazova
koji na kraju imaju veze sa štednjom.
Mislili vi o trenutnom zadovoljenju
ili čokoladi protiv banana,
jednostavno je suviše bolno štedeti sada.
Mnogo je zabavnije
trošiti sada.
Pričali smo o inertnosti i donaciji organa
i štrikliranju kvadrata.
Ako ljudi moraju štriklirati mnogo kvadrata
pri pridruživanju penzionom fondu,
nastaviće da odugovlače
i neće se pridružiti.
Na kraju, pričali smo o averziji prema gubitku,
i majmunima i jabukama.
Ako ljudi mentalno smatraju
štednju za penziju gubitkom,
neće štedeti za penziju.
Stoga imamo ove izazove,
i čime smo Ričard Teler i ja
uvek bili fascinirani --
uzmite bihejviorističke finansije,
načinite ih bihejviorističkim finansijama na steroidima
ili bihejviorsitičkim finansijama 2.0
ili bihejviorističkim finansijama u akciji --
i okrenite izazove u rešenja.
Našli smo sramno jednostavno rešenje
nazvano "Štedite više, ne danas, sutra".
Kako će to razrešiti izazove
o kojima smo govorili?
Ako razmislite o problemu
banana protiv čokolade,
mislimo da ćemo jesti banane sledeće nedelje.
Mislimo da ćemo više štedeti sledeće godine.
"Uštedite više sutra"
poziva zaposlene
da štede više možda sledeće godine --
u nekom trenutku u budućnosti
kada mogu sebe zamisliti
kako jedu banane,
pomažu više u zajednici,
vežbaju više i rade sve one prave stvari na planeti.
Takođe, pričali smo o štrikliranju kvadrata
i težini preduzimanja akcije.
"Uštedite više sutra"
to čini lakim.
Kao autopilot.
Kada mi jednom kažete da biste želeli štedeti više u budućnosti,
recimo svakog januara,
automatski ćete više štedeti i
novac će biti skinut sa vaše plate za vaš penzioni fond
pre nego što ga vidite, pre nego što ga uzmete u ruke,
pre nego što budete imali problem
trenutnog zadovoljenja.
Šta da radimo u vezi s majmunima
i averzijom prema gubitku?
Dolaskom sledećeg januara,
ljudi mogu smatrati da ako više uštede,
moraju manje da potroše, a to je bolno.
Možda onda ne bi trebao biti samo januar.
Možda bi trebalo da teramo ljude da štede više
kada zarade više novca.
Tako, kada zarade više novca, kada dobiju povišicu,
ne moraju smanjiti svoju potrošnju.
Ponesu malo
povišice kući
i potroše više --
uzmu malo povišice
i stave u svoj penzioni fond.
To je program,
sramotno jednostavan,
ali kao što ćemo videti,
izuzetno moćan.
Prvi put smo ga sproveli u delo,
Ričard Teler i ja,
još 1998.
Kompanija srednje veličine na Srednjem zapadu,
zaposleni "plavih kragni"
koji se muče da plaćaju račune,
su nam više puta rekli
kako ne mogu štedeti više u datom trenutku.
Štedeti više danas nije bila mogućnost.
Pozvali smo ih da štede
tri procenta više
svaki put kada dobiju povišicu.
A ovo su rezultati.
Gledamo period od tri ipo godine,
četiri povišice,
ljude koji su se borili da bi uštedeli,
koji su štedeli tri posto svoje plate,
tri i po godine kasnije
štede skoro četiri puta toliko,
skoro 14 posto.
Ima cipela i bicikala
i drugih stvari na ovom grafiku
jer ne želim da vas samo gađam brojkama
u vakuumu.
Želim da razmislimo o činjenici
da je štedeti čitiri puta više
ogromna razlika
po pitanju stila života
koji će ti ljudi moći sebi da priušte.
To je stvarno.
To nisu samo brojke na parčetu papira.
Dok bi pri štednji od tri procenta,
možda mogli da priušte lepe patike
za šetnju,
jer ne bi mogli sebi priuštiti ništa drugo,
kada štede 14 posto
možda mogu da kupe lepe cipele uz haljinu
da odšetaju do automobila koji voze.
Ovo je stvarna razlika.
Do sada, oko 60 posto velikih kompanija
je usvojilo ovakve programe.
Postalo je deo Zakona o zaštiti penzija.
Ne mora se ni reći da smo Teler i ja
bili blagosloveni što smo deo ovog programa
i pravimo razliku pomažući drugima.
Završiću
sa dve ključne poruke.
Jedna je da su bihejviorističke finansije
izuzetno snažne.
Ovo je samo jedan primer.
Druga poruka je
da ima još mnogo da se uradi.
Ovo je samo vrh ledenog brega.
Mislite o ljudima i hipotekama
i kupovini kuće koju potom ne možete otplatiti,
o tome moramo razmišljati.
Mislite o ljudima koji preuzimaju previše rizika
i ne shvatajući koliko rizika preuzimaju
ili rizikuju premalo,
i o tome moramo razmišljati.
Mislite o ljudima koji troše hiljade dolara godišnje
na lutrijske lozove,
i o tome moramo razmišljati.
Najviši prosek,
je zapravo u Singapuru.
Presečno domaćinstvo
troši 4 000 dolara godišnje na lutrijske lozove.
Imamo mnogo posla,
mnogo problema,
takođe u oblasti penzija
kada je u pitanju šta ljudi rade sa svojim novcem
nakon penzionisanja.
Poslednje ptanje:
koliko vas je zadovoljno
i misli da prilikom planiranja
ima solidan plan za
period nakon penzionisanja,
kada budete zahtevali beneficije socijalnog osiguranja,
kakav stil života možete očekivati,
koliko možete trošiti svakog meseca
kako ne biste ostali bez novca?
Koliko vas smatra da ima dobar plan za budućnost
kada su u pitanju odluke za period nakon penzionisanja?
Jedan, dva, tri, četiri.
Manje od tri posto
veoma sofisticirane publike.
Bihejviorističke finansije imaju da pređu dug put.
Ima mnogo prilika
da ih učinimo snažnim, iznova i iznova i iznova.
Hvala vam.
(Aplauz)