Atenina teorija svega

Ovaj dokumentarni film predstavlja nove razvoje u oblasti neurologije

i nudi rješenja za mnoga, još neriješena pitanja fizike.

Ne baveći se metafizičkim korelacijama

jedino se fokusirajući na naučno provjerene činjenice

ona ima filozofske posljedice koje se tiču života, smrti i porijekla svemira.

Zbog svojih mnogih slojeva i kompaktnosti prezentacije,

bilo bi dobro video više puta pogledati, da bi se u potpunosti shvatila njegova svrha,

iako je uloženo mnogo truda,

da se pojednostave kompleksni naučni termini o kojima ćemo govoriti.

Želio bih da se zahvalim autoru

što mi je dopustio da pratim i opišem njegov rad

pošto je željeo da ostane posvećen svom istraživačkom radu

i izbjegne medijsko pojavljivanje.

Athene napisanla i istražila

Reese015 redigovao i napisao

muzika: Professor Kliq

Prvi dio

Bog je u neuronima

Ljudski mozak je mreža koja se sastoji od približno sto milijardi neurona.

Različita iskustva stvaraju različite neuralne veze

koje aktiviraju različite emocije.

Ovisno od toga koji neuroni budu stimulisani

određene veze postaju jače i efikasnije

dok druge postaju slabije.

To nazivamo neuralnom plastičnošću.

Osoba koja vježba da postane muzičar

će formirati jače neuralne veze koje povezuju

njegove dvije hemisfere mozga tako da budu muzički kreativne.

Praktično bilo koja sposobnost ili vještina se mogu istrenirati.

Rudiger Damm, koji je sebe smatrao "beznadežnim studentom",

je propadao u osnovnoj matematici, pa je počeo da trenira svoje sposobnosti

i postao je poznati "ljudski računač"

sposoban da izvrši vrlo komplikovane proračune.

Racionalnost i emocionalna otpornost funkcionišu na isti način.

To su neuralne veze koje se mogu ojačati.

Bilo šta da radite, vi fizički mijenjate svoj mozak i tako postajete bolji u tome.

Pošto je ovo jedan tako fundmentalan mehanizam rada mozga,

biti samo-svjestan može u velikoj mjeri obogatiti naše životno iskustvo.

Prvi dio: Socijalna Neurologija

Određeni neuroni i neurotransmiteri, kao što je norepinefrin

aktiviraju odbrambeno stanje, koda osjećamo da naše misli trebamo zaštiti od uticaja drugih.

Ako smo suočeni sa razlikama u mišljenu,

hemikalije koje mozak tada proizvodi su iste

kao one koje obezbjeđuju naš opstanak u opasnim situacijama.

U ovom odbrambenom stanju,

primitivniji dio mozga ometa racionalno razmišljanje

i limbički sistem tada može stopirati većinu naše radne memorije,

fizički prouzrokujući "uskogrudnost".

To možemo vidjeti u politici straha, u strategiji igrača pokera

ili jednostavno kada je neko tvrdoglav u diskusiji.

Bez obzira koliko je neka ideja vrijedna,

mozak se muči da je obradi kada je u ovakvom stanju.

Na neuralnom nivou, mozak reaguje kao da mu nešto prijeti,

iako ova prijetnja dolazi u obliku bezopasnih stavova ili činjenica

koje su u drugom kontekstu korisne i sa kojima se racionalno možemo složiti.

Ali kad se izražavamo i kada su naši stavovi prihvaćeni,

nivo ovih "odbrambenih hemikalija" u mozgu se smanji

i prenos dopamina aktivira "nagrađujuće" neurone,

što čini da se osjećamo sposobnima i naše samopouzdanje raste.

Naša vjerovanja imaju prefinjen uticaj na hemiju našeg tijela,

zbog toga je placebo tako efektivan.

Samopouzdanje ili samopovjerenje su blisko povezani sa neurotransmiterom serotoninom.

Kada njegov nedostatak dostigne ozbiljan nivo,

to obično vodi u depresiju, samouništavajuće ponašanje ili u krajnjem slučaju samoubistvo.

Socijalno priznanje povećava nivo dopamina i serotonina u mozgu

i dozvoljava nam da otpustimo emocionalne fiksacije i da lakše postanemo samosvjesni.

Drugi dio

Drugi dio: Neuroni ogledala i Svijest

Socijalna psihologija se često bavi osnovnom ljdskom potrebom da se uklopimo

i to naziva "normativni socijalni uticaj".

Tokom odrastanja je naš moralni i etički kompas skoro potpuno stvoren uticajem sredine.

Tako da su naše akcije često rezultat priznanja koje nam daje društvo.

Ali novi razvoji u oblasti Neurologije

nam nude bolje razumjevanje kulture i identiteta.

Novija istraživanja u neurologiji su potvrdila postojanje empatičnih neurona ogledala.

Kada doživimo neku emociju ili obavimo neku radnju, određeni neuroni se aktiviraju.

Ali kad posmatramo nekog drugog kako obavlja ovu istu radnju, ili kad to samo zamislimo,

mnoštvo istih neurona će se aktivirati, kao da sami izvodimo tu istu radnju.

Ovi empatički neuroni nas povezuju sa drugim ljudima i omogućavaju nam da osjetimo šta drugi ljudi osjećaju.

Pošto ovi neuroni reaguju i na našu maštu,

možemo doživjeti emocionalni feedback kao da je došao od nekog drugog.

Ovaj sistem omogućava samorefleksiju.

Neuroni ogledala ne poznaju razliku između sebe i drugih

i to je razlog zašto smo ovisni od priznanja drugih ljudi i zašto težimo ka tome da se uklopimo.

mi smo u konstantnoj dualnosti između viđenja sebe i kako nas drugi vide.

Ovo može završiti u zbunjenosti, što se tiče identiteta i samopouzdanja.

Skeniranja mozga pokazuju da mi doživljavamo ove negativne emocije

prije nego što ih postanemo svjesni.

Ali kada smo samosvjesni, možemo promijeniti ove neprikladne emocije,

zato što mi kontrolišemo misli koje ih stvaraju.

Ovo je neuralno-hemijska posljedica toga da sjećanja postaju labilna kada se aktiviraju

i kako se restaurišu putem sinteze proteina.

Samo-posmatranje iz osnova mijenja način rada našeg mozga.

Ono aktivira samoregulirajuće oblasti neokorteksa

koje nam daju nevjerovatnu mogućnost kontrole naših osjećanja.

Svaki put kada to radimo, naša racionalnost i otpornost se jačaju.

Kada nismo samosvjesni, većina naših misli i radnji su impulsivne

i ideja da proizvoljno reagujemo i da ne donosimo racionalne odluke je instinktivno frustrirajuća.

Mozak to riješava tako što stvara objašnjenja za naše ponašanje

i fizički ih upisuje u naša sjećanja, putem reintegracije u postojeću memoriju

time stvarajući naše vjerovanje da imamo kontrolu nad našim ponašanjem.

Ovo se takođe zove i racionalizovanje unazad

što može ostaviti većinu naših emocija nerješenima i spremnima da se ponovo aktiviraju u bilo koje vrijeme.

Ove emocije postaju konstantni izvor goriva naše zbunjenosti pošto će naš mozak

konstantno nastojati da opravda naše iracionalno ponašanje.

Svo ovo složeno i skoro šizofrenično podsvjesno ponašanje

je rezultat široko rasprostranjenog sistema u našem mozgu.

Ne postoji poseban centar za svijest.

Izraz jedinstva je u stvari aktivnost i izražaj svakog od ovih odvojenih "strujnih kola"

u nekom određenom momentu.

Naša iskustva konstantno mijenjaju naše nervne veze,

fizički mijenjajući paralelni sistem koji jeste naša svijest.

Direktno modifikovanje ovog sitema može imati nestvarne posljedice, te se postavlja pitanje

Šta je i gdje se nalazi svijest?

Ako bi tvoju lijevu hemisferu mozga odvojili od desne,

kao što je slučaj sa pacijentima kojima su strane mozga odvojene hirurškim putem,

vjerovatno bi i tada mogao da pričaš i razmišljaš sa lijevom hemisferom,

dok bi tvoja desna hemisfera imala vrlo ograničene kognitivne kapacitete.

Tvojoj lijevoj strani mozga ne bi nedostajao njen desni dio,

iako bi to duboko promijenilo tvoju percepciju.

Jedna posljedica toga je da ne bi mogao da opišeš desnu polovinu nečijeg lica.

Ali to ne bi nikada spominjao, i to nikada ne bi vidjeo kao problem,

niti bi shvatio da se nešto u percepciji promijenilo.

Pošto to utiče ne samo na tvoju percepciju stvarnog svijeta,

već i na tvoje mentalne slike, to nije samo čulni problem,

već je to fundamentalna promjena u tvojoj svijesti.

Treći dio

Treći do: Bog je u neuronima

Svaki neuron ima voltažu

koja se mijenja kada joni ulaze i izlaze iz ćelije.

Kada voltaža neurona dostigne određen nivo,

neuron će otpustiti električni signal drugim ćelijama,

a one će ponoviti proces.

Kada mnoštvo neurona otpušta signal istovremeno, tada možemo izmjeriti

ove promjene u obiku talasa.

Moždani talasi su osnova skoro svega što se dešava u našem umu,

uključujući sjećanje, pažnju, pa čak i inteligenciju.

Pošto vibriraju različitim frekvencijama mogu se klasifikovati u grupe kao što su alfa, beta i gama.

Svaka je povezana sa određenim zadatkom.

Moždani talasi omogućavaju ćelijama da se "uštimaju" sa frekvencijom koja odgovara

njihovom određenom zadatku, istovremeno ignorišući nerelevantne signale,

što je slično tome kako radio traži različite talase da bi pokupio određene radio stanice.

Prenos informacija između neurona postaje optimalan

kada je njihova aktivnost sinhronizovana.

to je isti razlog zbog kojeg doživljavamo kognitivnu disonancu,

frustraciju izazvanu istovremeno držeći kontradiktorne ideje.

Volja je samo težnja da se smanji disonanca među našim neuralnim kružnim tokovima.

Evoluciju možemo gledati kao isti proces,

gdje priroda pokušava da se prilagodi, ili da "rezonuje" sa svojom okolinom.

Na taj način ona evoluira do tačke kada postaje samosvijesna

i počinje da se pita o sopstvenom postojanju.

Kada je osoba suočena sa paradoksom ili kada želi smisao

istovremeno misleći da je ljudsko postojanje besmisleno,

javlja se kognitivna disonanca.

Kroz istoriju je ovo pitanje povelo mnoge da traže odgovore u duhovnosti i religiji,

preispitujući nauku, jer ona nije uspjela odgovoriti na egzistencijalna pitanja, kao što je: "Zašto i ko sam ja?"

Četvrti dio

Četvrti dio: Ja sam Atena

"Neuron ogledalo ne razlikuje sebe od drugih"

Lijeva hemisfera mozga je uglavnom odgovorna za stvaranje koherentnog sistema vjerovanja,

da bi održala osjećaj kontinuiteta u našim životima.

Nova iskustva se integrišu u posojeći sistem vjerovanja.

Kada se ne uklapaju, jednostavno se odbace.

Protutežu tome daje desna hemisfera mozga, koja ima suprotnu tendenciju.

Dok lijeva hemisfera pokušava da očuva postojeći model vjerovanja,

desna hemisfera konstantno izaziva to dasadašnje stanje, tj staus quo.

Kada neskladnosti postanu prevelike,

desna hemisfera nameće promjene u naš postojeći pogled na svijet.

Sa druge strane, ako su naša vjerovanja snažna,

desna hemisfera možda neće uspijeti da razbije naše poricanje.

Ovo može izazvati duboku konfuziju kada se ogledamo u drugima.

Kada neuralne veze koje fizički definišu naše sisteme vjerovanja

nisu čvrso razvijene ili aktivne, tada se naša svijest, koja je jedinstvo svih pojedinačnih

aktivnih kružnih tokova u tom momentu, sastoji pretežno od aktivnosti ogledalo neurona.

Kao kad osjećamo glad,

naša se svijest tada sastoji uglavnom od neuralnih aktivnosti povezanih sa konzumiranjem hrane.

Ovo nije rezultat nekog jezgra "sebstva" koje daje komande različitim dijelovima mozga.

Svi različiti dijelovi mozga postanu aktivni i neaktivni i međusobno dejstvuju bez centra.

Kao što se piksle na ekranu ujedinjene mogu da izraze prepoznatljivu sliku,

tako se i konvergencija neuralnih aktivnosti izražava kao svijest.

U svakom momentu smo, u suštini, drugačija slika.

Drugi smo entitet kad se ogledamo, kad smo gladni ili kad gledamo ovaj video.

Svake sekunde smo druge osobe pomjerajući se kroz različita stanja.

Kada koristimo naše neurone ogledala da bi posmatrali sebe, stvaramo ideju identiteta.

Ali kada to radimo sa našim naučnim shvatanjima, vidimo nešto sasvim drugo.

Naše neuralne sinergje, koje stvaraju našu oscilirajuću svijest su mnogo više od naših neurona.

Jednako smo rezultat hemijske interakcije moždanih hemisfera,

kao što smo rezultat rada naših čula, koja povezuju aktivnost naših neurona sa neuronima u našoj okolini.

Ništa nije eksterno. Ovo nije hipotetička filozofija,

to je osnovno svojstvo neurona ogledala,

koje nam omogućava da razumijemo sebe kroz druge.

Sagledati ovu neuralnu aktivnost kao odvojenu od uticaja okoline,

je pogrešno.

Odlige našeg organizma se takođe oslikavaju u evoluciji,

gdje je naše preživljavanje kao primata ovisilo od naših kolektivnih sposobnosti.

Vremenom su se razvili dijelovi neokorteksa, koji su omogućili regulisanje primitivnih instinkta

i prevazilaženje hedonističkih težnji u korist grupe.

Naši sebični geni su vremenom počeli da promovišu recipročno socijalno ponašanje,

efektivno odbacujući pojam "preživljavanja najjačeg".

Neuralna aktivnost mozga je rezonantno najkoherentnija kada ne postoji neusaglašenost između

ovih razvijenih novih dijelova mozga i starijih i primitivnijih dijelova mozga.

Ono što tradicionalno zovemo "sebične tendencije" je samo ograničeno tumačenje toga

šta sebično ponašanje zahtijeva, dok se ljudske karakteristike

vide kroz promašenu paradigmu identiteta...a ne putem naučnog shvatanja sta je to čovjek:

trenutačni izraz konstantno promjenljivog jedinstva bez upravljajućeg centra.

Psihološke posljedice ovog objektivnog sistema vjerovanja dozvoljavaju

samosvijesnost bez vezivanja za imaginarno sebstvo,

što vodi ka intenzivnosti mentalne jasnoće, socijalne svijesti,

samoregulacije i prisutnosti u momentu.

Opšte prihvaćeno kulturno vjerovanje je da nam je potrebna priča (narativ),

tj. dijahroničan pogled na život, da bi uspostavili moralne vrijednosti

Ali u svijetlu aktuelnog shvatanja empatijske i socijane prirode mozga,

sada znamo da naučno objašnjenje, bez vezivanja za naš identitet ili "priču",

nudi puno akuratniju i smisleniju etičku paradigmu, nego naše anekdotne vrijednosti.

To je i logično, pošto naša tradicionalna tendencija da sebe definišemo

kao imaginarne individualističke konstante konstantno na neuralnom nivou formira

i dizajnira mozak ka nefunkcionalnim kognitivnim procesima,

kao što su kompulsivno etiketiranje i psihološka potreba da namećemo iščekivanja.

Praktično etiketiranje je osnova svih naših svakodnevnih interakcija.

Psihološki etiketirajući sebe kao nešto interno a okolinu kao nešto eksterne,

mi ograničavamo sopstvene neurohemijske procese i doživljavamo iluziju odvojenosti.

Lični rast i njegove evolucionarne posljedice, kao što su sreća i ispunjenost,

stimulišu stanja kad nas niko ne etiketira u našim interakcijama.

Možemo imati mnoge različite stavove i praktične nesuglasice jedni sa drugima,

ali one interakcije u kojima smo prihvaćeni za ono što jesmo,

bez osuđivanja, su neuropsihološki katalizatori koji formiraju

ljudski mozak da prihvati druge ljude i da prihvati racionalno provjerene sisteme vjerovanja bez disonance.

Stimulacija ovakvog neuralnog aktiviteta i interakcije umanjuje potrebu za distrakcijom

ili zabavom i stvara cikluse konstruktivnog ponašanja u našoj okolini.

Sociolozi su utvrdili da se fenomeni, kao što su debljina i pušenje,

emocije i ideje, šire kroz društvo na isti način

kao što se električni signali neurona prenose kada je njihova aktivnost sinhronizovana.

Mi smo globalna mreža neurohemijskih reakcija.

Samopojačavajući ciklus prihvatanja i priznavanja,

poduprt našim svakodnevnim izborom interakcije,

je lančana reakcija koja će u konačnici definisati našu kolektivnu sposobnost

da prevaziđemo umišljene razlike i da sagledamo život kroz veću šemu stvari.

Gledali ste:
Bog je u neuronima

Sljedeće:
Velika šema stvari

Bazira se na istraživanju Athene

montaža i naracija: Reese015

Muzika: Profesor Kilq